Monday, January 12, 2009

GARDIJAN: STOTINE IZRAELSKIH VOJNIKA ODBIJAJU SLUŽITI U RATU PROTIV GAZE

Nedjelja, 18 Januar 2009. U subotu su britanske novine otkrile svjedočenja grupe izraelskih vojnika koji su odbili sudjelovati u ratu nad Pojasom Gaze. Vojnici su ono što se dešava u Gazi opisali kao divljaštvo, a drugi smatraju da se ubijanje civila ničim ne može opravdati.Gardijan prenosi izjavu jednog od rezervista, nakon što je odbio vojnu službu: “Vojska ne želi javno priznati da postoje oni koji odbijaju službu, zbog problema koji bi time nastao. To bi narušilo predstavu da su vojska i vlada jedinstvene u pogledu vođenja rata.

Dalje se dodaje kako je izraelska vojska preko medija izjavljivala da postoji ogromna podrška napadu na Gazu. Tokom priključivanja dodatnih vojnih snaga, pozvanih u vojni pohod, mediji su to nazvali “moralnim ratom”.

Novine pojašnjavaju da je jedan od aktivista organizacije koja se protivi ratu, objavio oglas u novinama, gdje osuđuje ubijanje stotina palestinskih civila i poziva vojnika da odbiju ratovanje u Gazi, nazivajući ova dešavanja “dosad neviđenim divljaštvom i nasiljem”.

Aktivista kaže da ovakva vrsta nasilja neće ostvariti bezbjednost svim Izraelcima, niti možemo stajati po strani, dok se stotine civila masakriraju od strane izraelske vojske”.

Gardijan ukazuje da nije jasno koliki je broj onih koji odbijaju priključenje vojnim operacijama u Gazi, jer ih vojska potajno vraća kućama. Međutim, aktivista je objavio da se jedan od zatvorenih rezervista koji je odbio ići u borbu zove Nvim Livna.

Nvim, inače poručnik po činu, odbio je borbu rekavši: “Ubijanje nevinih civila ne može se opravdati”, dodavši da ovakva vrsta ubijanja koja se zasniva na logici izraelskog nasilja, također nema smisla.

Jedan vojnik je dao izjavu novinama da se priključio vojsci, ubjeđen kako ratuje protiv terorističkih organizacija, ali je uvidio da je učesnik u sputavanju težnji Palestinaca za slobodom i gušenju protesta poljoprivrednika čija se zemlja otima. Isto tako, potvrdio je pretjeranu silu izraelske vojske protiv Palestinaca, koristeći ih kao živi štit.

Drugi vojnik prenosi da je 2003. godine osuđen na 18 mjeseci zatvora, zbog odbijanja da se bori protiv Palestinaca. Rekao je: “Izraelska vojska laže kada kaže da nema onih koji odbijaju službu. Postoji na stotine vojnika koji su potpisali peticiju protiv okupacije”.

On navodi da se vojska našla u teškoj situaciji kada je 27 pilota odbilo izvršavanje akcija likvidacije palestinskih vođa u Gazi. Kako prenosi Islamtoday.com  postupci vojske kroz duži period će proizvesti na hiljade dobrovoljaca, sinova i braće ubijenih i da će izazvati povećanje onoga što se naziva terorizmom.

H. Musagić

(Bhmuslimmonitor.info)

Evropski parlament donio rezoluciju o Srebrenici

Sarajevo, 15. januar 2009. (MINA) - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, je povodom donošenja rezolucije o Srebrenici, koju je danas 15. januara/siječnja 2009. godine donio Evropski parlament (EP) na plenarnom zasjedanju u Strasbourgu, izdaje slijedeće saopštenje/priopćenje za javnost:

Danas 15. januara/siječnja 2009. godine Evropski parlament (EP) je na ovogodišnjem prvom plenarnom zasjedanju u Strasbourgu donio rezoluciju o Srebrenici, sa kojom EP poziva države članice EU i države zapadnog Balkana, da obilježe 11. juli/srpanj danom sjećanja na genocid u Srebrenici. U rezoluciji, koju su zajedno predložile sve političke grupacije u EP, naglašeno je, da je se potrebno podsjetiti i prikladno pokloniti svim žrtvama zločina, koji su počinjeni za vrijeme ratova na Balkanu.

Rezolucija je donesena tačno tri mjeseca od kada je u Briselu bila delegacija „Udruženja majki Srebrenice i Žepe”, koja je potpredsjednici Evropskog parlamenta Diani Wallis iz političke grupacije Liberala i Demokrata za Evropu (ALDE), izručila prijedlog rezolucije o Srebrenici u prisutnosti slovenskog poslanika u EP Jelka Kacina (LDS/ALDE). Diana Wallis je prošle godine zajedno sa slovenskim poslanikom u Evropskom parlamentu Jelkom Kacinom prisustvovala komemoraciji u Potočarima (Srebrenica). Uručivanju prijedloga rezolucije u EP prisustvovao je i vrhovni poglavar muslimana u Bosni i Hercegovini reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić.

U obrazloženju prijedloga rezolucije slovenski poslanik u EP Jelko Kacin je između ostalog rekao: »Srebrenica je i zataškavanje zločina i uništavanje masovnih grobnica. Srebrenicu moramo ugraditi u naše zajedničko historijsko pamćenje i u temelje proširenja EU na područje zapadnog Balkana. Ne smijemo pristajati na diskriminatorne i isključive stereotipe o pojedinim narodima, boriti se moramo protiv kolektivne krivice. Odgovorni za genocid u Srebrenici moraju u Haag, na sud, u zatvor, mi moramo zajednički pomoći graditi i omogućiti evropsku budućnost za Srebrenicu, za tamošnje ljude i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Posebno bi se zahvalio konferenciji predsjednika, koja je jednoglasno podržala prijedlog, da mlade Bošnjake i Srbe iz Srebrenice zajedno, svake godine, pozovemo u EP, da bi izvan Srebrenice, bez pritisaka i stresova domaće sredine razmišljali, planirali i gradili zajedničku i ljepšu budućnost za Srebrenicu i cijelu BiH. Ova Rezolucija nije namijenjena prošlosti. Iako govori i o mrtvima namijenjena je živima i njihovoj boljoj budućnosti.

Međunarodni institut IFIMES pozdravlja donošenje rezolucije i nada se, da će se i države zapadnog Balkana odazvati i obilježiti 11. juli/srpanj kao dan žalosti i sjećanja na počinjeni genocid u Srebrenici. Majke Srebrenice, koje su u ratu izgubile svoje najbliže, svjesne su, da budućnost zapadnog Balkana nije moguća bez istine, pravde i pomirenja. Žele stabilnu i sigurnu regiju za sve generacije, koje dolaze, sa nadom, da se takvi zločini neće više nikada dogoditi.

Međunarodni institut IFIMES upozorava, da domaći političari u Bosni i Hercegovini i na zapadnom Balkanu ne smiju zloupotrijebiti donesenu rezoluciju o Srebrenici za pridobivanje političkih poena nego tu priliku treba iskoristiti kao korak naprijed ka neophodnom pomirenju na zapadnom Balkanu.

Kao što je zapisano u donesenoj rezoluciji, genocid u Srebrenici dogodio se u mjesecu julu/srpnju 1995. godine, kada su srpske snage pod komandom generala Ratka Mladića, koji je neposredno bio podređen tadašnjem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, ubile preko 8.000 bosanskih muslimana (Bošnjaka) prije svega muškaraca i dječaka te deportirale skoro 25.000 žena, djece i starijih. Tako je počinjen najveći ratni zločin u Evropi poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Evropski parlament je jedina institucija EU, koji neposredno predstavlja građane država članica, zbog toga je toliko još važnije, da je rezoluciju donio uz podršku svih poslaničkih grupa, što daje poseban pečat nedavno okončanoj godini međukulturnog dijaloga u Evropi, kaže se u saopćenju Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije iz Ljubljane.

Tekst rezolucije o Srebrenici

Rezolucija Evropskog parlamenta o Srebrenici

Evropski parlament,

- poštujući svoju rezoluciju od 7. jula 2005. “Balkan: 10 godina nakon Srebrenice”,

- poštujući Sporazum o stablilizaciji i pridruživanju između Evropske unije i Bosne i Hercegovine potpisanog 16. juna 2008. i preporuke o članstvu u Evropskoj uniji datih svim zemljama zapadnog Balkana na samitu Evropske unije u Solunu 2003. godine,

- poštujući Pravilo 103(4) svojih Pravila o postupku;

A. budući da je 11. jula 1995. bosanski grad Srebrenica, koja je u to vrijeme bila izolirana enklava koju je Vijeće sigurnosti UN proglasilo sigurnom zonom svojom odlukom donesenom 16. aprila 1993., pala u ruke snaga srpskih militanata koje je predvodio general Ratko Mladić a pod komandom tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića;

B. budući da su u roku od nekoliko dana krvoprolića nakon pada Srebrenice snage bosanskih Srba, kojima je zapovijedao general Ratko Mladić i paravojne jedinice, uključujući srbijanske neredovite policijske jedinice koje su ušle na bosanski prostor iz Srbije, skupno smaknule više od 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka, koji su tražili sigurnost na ovom području pod zaštitom Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR); budući da je na silu deportovano skoro 25 000 žena, djece i starijih osoba, čineći ovaj događaj najvećim ratnim zločinom u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata,

C. budući da se ova tragedija, koju je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) proglasio činom genocida, odvila na mjestu koje su Ujedinjene nacije (UN) proglasile sigurnom zonom, zbog čega je ona simbol nesposobnosti međunarodne zajednice da intervenira u sukobima i zaštiti civilno stanovništvo,

D. uzimajući u obzir višestruka kršenja Ženevske konvencije koja su počinili vojnici bosanskih Srba nad civilnim stanovništvom Srebrenice, uključujući protjerivanje hiljada žena, djece i staraca kao i silovanje velikog broja žena,

E. budući da uprkos ogromnim naporima učinjenim do današnjeg dana da se otkriju i iskopaju masovne i pojedinačne grobnice te identificiraju tijela žrtava, do sada izvedena istraživanja ne dozvoljavaju potpunu rekonstrukciju događaja u Srebrenici i oko nje,

F. budući da nema stvarnog mira bez pravde, te budući da puna i bezuvjetna suradnja sa MKSJ ostaje osnovni zahtjev za zemlje zapadnog Balkana za budući nastavak procesa integracije u Evropsku uniju,

G. budući da je general Radislav Krstić kao pripadnik vojske bosanskih Srba prva osoba koju je MKSJ proglasio krivom zbog pomaganja i poticanja srebreničkog genocida, budući da je jedan od dvojice najistaknutijih optuženika Ratko Mladić još uvijek na slobodi skoro četrnaest godina nakon tragičnih zbivanja, i budući da je pozdravljeno to što je Radovan Karadžić prebačen u MKSJ,

H. budući da je institucionalizacija dana sjećanja najbolji način odavanja poštovanja žrtvama zločina i slanje jasne poruke budućim generacijama,

1. Evropski parlament se sjeća i odaje počast svim žrtvama okrutnosti tokom rata u bivšoj Jugoslaviji; izražava svoje saučešće i solidarnost sa porodicama žrtava, od kojih mnoge žive bez konačne potvrde o sudbini njihovih očeva, sinova, muževa ili braće; priznaje da je ovaj nastavak bola pogoršan propustom da se privedu pravdi odgovorni za ove događaje;

2. Poziva Vijeće i Komisiju da prikladno odaju počast godišnjici čina genocida Srebrenica - Potočari podržavajući priznanje Evropskog parlamenta o 11. julu kao danu sjećanja na srebrenički genocid u cijeloj Evropskoj uniji i poziva sve zemlje zapadnog Balkana da učine isto;

3. Poziva na dalje napore za privođenje pravdi ostalih bjegunaca, izražava svoju punu podršku važnom i napornom radu MKSJ i naglašava da je privođenje pravdi za zločine u i oko Srebrenice još važan korak prema miru i stabilnosti u regionu;

4. Naglašava važnost pomirenja kao dijela evropskog integracionog procesa; ističe važnu ulogu religijskih zajednica, medija i obrazovnog sistema u ovom procesu, tako da stanovništvo svih etničkih grupa može prevazići tenzije prošlosti i početi miroljubiv i iskren suživot u zajedničkom trajnom miru, stabilnosti i ekonomskom razvoju; podstiče sve zemlje da učine dalje napore i dođu do dobrih odnosa unatoč teskoj i opterećavajućoj prošlosti;

5. Nalaže svom predsjedniku da proslijedi ovu rezoluciju Vijeću, Komisiji, vladama država članica, Vladi i Parlametnu Bosne i Hercegovine, njenim entitetima i regionalnim jedinicama, i vladama i parlamentima država zapadnog Balkana.

Tekst rezolucije na engleskom jeziku

European Parliament resolution on Srebrenica

The European Parliament,

-  having regard to its resolution of 7 July 2005 on ‘The Balkans: 10 years after Srebrenica’,

-  having regard to the Stabilisation and Association Agreement between the European Union and Bosnia and Herzegovina signed on 16 June 2008 and the prospect of EU membership held out to all the countries of the western Balkans at the EU summit in Thessaloniki in 2003,

-  having regard to Rule 103(4) of its Rules of Procedure,

A.  whereas in July 1995, the Bosnian town of Srebrenica, which was at that time an isolated enclave proclaimed a Protected Zone by a United Nations Security Council Resolution of 16 April 1993, fell into the hands of the Serbian militias led by General Ratko Mladić and under the direction of the then President of the Republika Srpska, Radovan Karadžić,

B.  whereas, during several days of carnage after the fall of Srebrenica, more than 8000 Muslim men and boys, who had sought safety in this area under the protection of the United Nations Protection Force (UNPROFOR), were summarily executed by Bosnian Serb forces commanded by General Mladić and by paramilitary units, including Serbian irregular police units which had entered Bosnian territory from Serbia; whereas nearly 25 000 women, children and elderly people were forcibly deported, making this event the biggest war crime to take place in Europe since the end of the Second World War,

C.  whereas this tragedy, declared an act of genocide by the ICTY, took place in a UN-proclaimed safe haven, and therefore stands as a symbol of the impotence of the international community to intervene in the conflict and protect the civilian population,

D.   having regard to the multiple violations of the Geneva Conventions perpetrated by Bosnian Serb troops against Srebrenica’s civilian population, including deportations of thousands of women, children and elderly people and the rape of a large number of women,

E.   whereas in spite of the enormous efforts made to date to discover and exhume mass and individual graves and identify the bodies of the victims, the searches conducted until now do not permit a complete reconstruction of the events in and around Srebrenica,

F.   whereas there cannot be real peace without justice and whereas full and unrestricted cooperation with the ICTY remains a basic requirement for further continuation of the process of integration into the EU for the countries of the western Balkans,

G.   whereas General Radislav Krstić of the Bosnian Serb army is the first person found guilty by the ICTY of aiding and abetting the Srebrenica genocide, but whereas the most  prominent indicted person, Ratko Mladić, is still at large almost fourteen years after the tragic events, and whereas it is to be welcomed that Radovan Karadžić now has been
transferred to the ICTY,

H.  whereas the institutionalisation of a day of remembrance is the best means of paying tribute to the victims of the massacres and sending a clear message to future generations,

1.   Commemorates and honours all the victims of the atrocities during the wars in the former Yugoslavia; expresses its condolences to and solidarity with the families of the victims, many of whom are living without final confirmation of the fate of their fathers, sons, husbands or brothers; recognises that this continuing pain is aggravated by the failure to bring those responsible for these acts to justice;

2.   Calls on the Council and Commission to commemorate appropriately the anniversary of the Srebrenica-Potočari act of genocide by supporting the European Parliament’s recognition of 11 July as the day of commemoration of the Srebrenica genocide all over the EU and to call on all the countries of the western Balkans to do the same;

3.   Calls for further efforts to bring the remaining fugitives to justice, expresses its full support for the valuable and difficult work of the ICTY and stresses that bringing to justice those responsible for the massacres in and around Srebrenica is an important step towards peace and stability in the region;

4.  Stresses the importance of reconciliation as part of the European integration process; emphasises the important role of religious communities, the media and the education system in this process, so that civilians of all ethnicities may overcome the tensions of the past and begin a peaceful and sincere coexistence in the interests of enduring peace, stability and economic growth; urges all countries to make further efforts to come to terms with a difficult and troubled past;

5.  Instructs its President to forward this resolution to the Council, the Commission, the governments of the Member States, the Government and Parliament of Bosnia and placecountry-region Bosnia-Herzegovina and its entities, and the governments and parliaments of the countries of the western Balkans.

Georege Galloway o cionističkoj agresiji (Videosnimak)

http://video.google.com/videoplay?docid=2292420581942607932&hl=en

Demonstracije za Gazu u Novom Pazaru - govor muftije Muamera Zukorlića (Videosnimak)

http://video.google.de/videoplay?docid=8940184236455101306&hl=de

Jevrejski rabin protiv cionizma!: http://de.youtube.com/watch?v=qlGIQ5hOlF4

Jews against cionizm: http://www.jewsagainstzionism.com/


Ubijene palestinske curice


Babo nosi svoje ubijeno dijete


Okupatori kontrolišu genocidni arsenal


Ubijeno palestinsko dijete


Dženaza u Gazi

  Salahuddin Ejjubi

بسم الله الرحمن الرحيم

والصلاة والسلام على النبي الأمين وآله الكرام الطاهرين وأصحابه أجمعين

Kaže Allah dž.š : ”Mi smo tebe poslali kao milost svim svjetovima”

Kaže Poslanik a.s: ”Allah dž.š je uveo jednu ženu u Džehennem zbog mačke, koju je zatvorila, niti joj je dala šta da jede, niti ju je pustila da traži sebi hranu”

Također kaže Poslanik a.s: ”Allah dž.š je uveo drugu ženu u Džennet zbog psa, kojeg je napojila.”

I takvi smo mi Poslanikovi a.s sljedbenici i učenici, milost osjećamo prema svim svjetovima i ne samo prema muslimanima .

Upravo zbog toga nikada muslimani nisu bili optuženi za genocid .

Na osnovu navedenih hadisa mi vidimo izraelske Cioniste kao primjer žene iz prvog hadisa. S tom razlikom da je ona zatvorila mačku (stvorenje životinjske vrste), a Cionisti tako tretiraju najčasnije Allahovo stvorenje – Čovjeka. Ali srce normalnog čovjeka bez obzira kojoj vjeri pripada ne prihvata takvo stanje, niti židova, niti kršćana, niti budistu. Kroz povijest vidimo da je Jerusalem u jednom periodu bio bizantijski, sa većinskim bizantijskim stanovništvom. Zatim pada u ruke krstaša, u vrijeme krstaških ratova.

Pri zauzimanju Jerusalema krstaši masakriraju tamošnje stanovništvo-većinsko muslimansko. Preko sto godina nakon ovog genocida živjeli su Krstaši u Jerusalemu, ali Allahovi iskreni robovi nisu nikada bili pokolebani, niti su padali u depresiju i gubili nadu u povratak Jerusalema u ruke nosilaca bajraka milosti i tolerancije.

Njihovo povjerenje u Allahovo obećanje da će Jerusalem biti opet njihov je ostvaren pojavom Salahuddina.

Pod vodstvom Salahuddina Jerusalem je osvojen bez genocida bilo kojeg oblika.

Nisu rušene Allahove bogomolje bilo koje vjere niti je ubijano civilno stanovništvo. Tako su živjeli stanovnici Jerusalema u miru i slozi i međusobnom poštivanju, sve do dolaska Cionista koji počinju genocid nad muslimanima, od prvoga dana .

Takvo stanje je išlo do te granice da su muslimani danas skoncentrisani na maloj teritoriji Gaze i Zapadne obale .

Cionisti su učinili da su uslovi za njihov život ispod svake granice humanosti ( bez čiste vode, hrane, struje, medicinske pomoći i goriva). Pored svega muslimani ovog područja su živa meta Cionističkih granatiranja iz svih vrsta naoružanja.

I, sada, cionistički plan ulazi u zadnju fazu, čiji je cilj etnički očistiti Palestinu od muslimana.

Ali bez obzira na sve što Cionisti čine, muslimani ne smiju gubiti nadu u Allahovu milost. Umet je bio u težim situacijama kad su Bagdad (gl.grad Hilafeta) i Damask pali u ruke Tatara, koji su uništili sve što je islamsko.

U tim napadima rijeka Eufrat je tekla obojena u crveno od muslimanske krvi.

I nakon svega toga, Allah dž.š je ponovo vratio nosioce Njegove milosti da žive na tim područjima.

Neka znate o Muridi Božjeg Poslanika a.s, da ovaj Ummet nije rodio samo jednog kao što je bio Salahuddin, nego stalno rađa mnogo Salahuddina i druge poput Salahuddina kao : Nuruddin Zenki, Kutuz, Sultan Selim, Sultan Mehmet Fatih , Gazi Husrev-beg i još mnogo drugih .

Molim Allaha da nam ova palestinska situacija bude razlogom sjedinjenja naših srca i jedna karika u procesu buđenja ummeta milosti i tolerancije.

A milost i tolerancija su ono što najviše nedostaje današnjem čovjeku.

Vaš brat

Zejd

Posted by at 04:29:28 | Permalink | No Comments »

Tuesday, August 26, 2008

Madonna (Mile Stojić)

“Znaš li koja je razlika”, pita me prijatelj dok prolazimo pored bilborda s najavom koncerta Madonne u Budvi, “između Madonne i ovih naših kalaštura - Cece, Karleuše i Severine”, te odmah odgovara: “Razlika je samo u količini novca.” 

Pedesetogodišnja Louise Ciccone Ritchie, poznata pod imenom Madonna, jedna je od ikona masovne kulture današnjeg Zapada. Kroz njen lik i djelo otkriva se sva bezidejnost i pustoš svijeta novca i profita, svijeta kojemu stremi dio čovječanstva što je do jučer stenjao pod presijom komunizma.

Ova pjevačica, bez sluha i glasa, plesačica čija se igra svodi uglavnom na ritam seksualnog akta, odjevena u vlastitu pornografsku golotinju, dugo već diktira stil i ukus mladih ljudi diljem planete, postavši tako modelom svojevrsne fetišizacije tijela i degradacije ukusa. Madonna je zaslužna da se mlade djevojke, posebice u gradovima jugoistočne Evrope, danas odijevaju kao prostitutke.

Tip vječite ljepote kao rezultat kirurškoga noža još za života ljudsko tijelo svodi na estetiku leša i instrument za zgrtanje novca. Tijelo se u toj estetici svodi na razinu seksualnog stroja, uvijek mlado, privlačno i spremno za permanentne orgazme. “Ti, koji žele zaraditi pare, proglasili su patologiju zdravljem“, veli Dubravka Ugrešić i nastavlja:

“Zapadnjakinje, kojima se raspadaju usta od silikona, gledaju sa sažaljenjem na primitivne afričke žene čije istegnute vratove pridržavaju obruči. Ili te iste Zapadnjakinje s dojkama koje pucaju od silikona protestiraju protiv strašnog običaja klitoridektomije, ne videći da je to zapravo isto, da se tobože civilizirane zapadne žene podvrgavaju oblicima nasilja nad vlastitim tijelom da bi bile privlačnije i da bi se lakše uklopile u zajednicu koja inzistira upravo na tim vrijednostima.”

Madonna u jednom intervjuu ističe da je najsretnija kad joj se ne vide bubuljice na licu. A upravo u tim bubuljicama leži možda neponovljivost i tajna ljudske ljepote, nasuprot svim kremama i pomadama, koje od ženskog tijela stvaraju svojevrstan stroj za masturbiranje, zaustavljajući proces starenja mumificiranjem živoga leša. Žena uvijek mora biti privlačna, jebozovna i nacrtana prema potrebama modnih agencija, njene grudi ne smiju biti deformirane dojenjem, njeni bokovi ne smiju imati celulit, niti lice bore. Njena najintimnija ljepota mora biti dostupna rulji sa stadiona, a sve u slavu zgrtanja novca i stvaranja profita.

Razlika, dakle, između Madonne i domaćih inačica je jedino u tome što ona ima bolje plastične kirurge, bogatije modne dizajnere i moćnije medije, koji su uvijek u stanju od drame ljudskog propadanja i mizerije napraviti senzaciju od milijun dolara. Inače, pjesma je tu tek stenjanje i ječanje uz zvuke džinovskih doboša, apoteoza vulgarnog. Ako je Madonna ikona zapadnog svijeta, ta ikona bi se mogla predstaviti golom, napudranom ženskom stražnjicom na zlatnim oltarima liberalnog kapitalizma. Žrtvenicima ispraznosti i taštine.

Mile Stojić

(preuzeto od magazina BH-Dani)

Administrator

Posted by at 14:57:50 | Permalink | No Comments »

Duplo tonemo od izbora do izbora! (Fatmir Alispahić)

Barem pola miliona dijasporaca svake godine pohodi svoje zavičaje. Emotivni materijal u njima nije upitan, ali je upitna svijest o mogućnostima opstanka Bosne. Oni ne razumiju da Bosna ne može hodati sama od sebe.

Piše: Fatmir Alispahić
   

Bosna se više nikad neće vratiti u Podrinje. Srbija je zauvijek pomjerila višestoljetnu granicu na Drini. Podrinje će zauvijek ostati Srbija, ma koliko dugo trajalo u okvirima bh. države. 

Bošnjaci su Podrinje prepustili srpstvu, jer su kolektivno odbili mogućnost da se vrate – politički. Karadžićeva hunta ih je protjerala, a oni su zločin prihvatili i s njime se pomirili. Od 1,3 miliona prognanih i rasutih u 55 zemalja diljem svijeta, samo se 27.468 glasača registriralo za glasanje na oktobarskim izborima. U Americi je od 300.000 prognanih samo 2.057 pokazalo volju za političkim povratkom.Ovo je definitivna pobjeda Radovana Karadžića i definitivni poraz bosanske Bosne!“
 

Bezbeli ste pomislili kako sam ovaj pasus napisao ovih dana, u ljutnji i rezignaciji što se ni šaka naših ljudi u dijaspori ne zanima za opstanak roditeljske zemlje?! Pasus koji je u navodnicima, početak je teksta pod naslovom „Bošnjačka smrt“, koji je ravno prije četiri godine objavljen u magazinu „Walter“, (br. 113., 3. august 2004.), a može se naći u mojoj knjizi „Dnevnik revolucije“ (2005.; str. 335). 

Birači, birači sve vam je u šaci!

Debelo mi je žao što čitav taj tekst ne mogu metnuti u ovaj tekst, jer je tu napisano sve što bih trebao napisati danas, u povodu informacije da se ove, 2008. godine, od 1,3 miliona Bosanaca i Hercegovaca u dijaspori, registriralo samo
15.000, a iz Amerike, kako kritički javlja Amir Hotich iz St. Louisa, ni 700. Ponovit ću tada citirani dio saopćenja Izborne komisije iz 2004. godine koja je izvijestila – „da je 2004., u odnosu na 2002. godinu, broj birača iz inostranstva, opet, upolovljen“. Eh, eto, i opet je upolovljen, i ove 2008. godine! Logika kazuje da bismo na lokalnim izborima 2012 godine mogli imati mikroskopskih 7.000 birača iz dijaspore. 

Koliko se razumijem u matematiku, to je neki procenat koji počinje sa nulama, pa je svejedno da li kazali: dijaspora nije glasala, ili iz dijaspore je glasalo 0,0trt-mrt. Velim, žao mi je što moram ovog časa sa hastala maknuti taj tekst iz 2004. u kome je sve na ovu temu rečeno, i pokušati otkovati neke nove nijase jedne te iste priče.

Definitivno je da dijaspora ne osjeća pravo i obavezu da ojača roditeljsku zemlju. Kad bi se registrirali i glasali svi koji za ljetnjih i raznih drugih praznika dođu iz dijaspore da se ovdje grle, navijaju pjesme i kmeze za Bosnom, bila bi to sila Bogu mila. Barem pola miliona dijasporaca svake godine pohodi svoje zavičaje. Emotivni materijal u njima nije upitan, ali je upitna svijest o mogućnostima opstanka Bosne. Oni ne razumiju da Bosna ne može hodati sama od sebe, da je Bosna k’o insan, k’o bašča, k’o dinja, da će svehnuti ako se ne njeguje, ne plijevi i ne zaljeva.

 Kad bi svaki taj dijasporac posvetio Bosni koliko posveti svome automobilu, kojemu mijenja i ulje i antifriz, da ga na putu ne ostavi, Bosna bi to vratila stostruko, jer bi ga do kraja života besplatno vozila beharima zavičaja. Bosni treba samo malo, sahat, ili manje, od svakog života u dijaspori, koliko je potrebno da se izdvoji kako bi se registriralo i glasalo, i kako bi se ojačale one političke snage koje tvrde da mogu Bosnu i Hercegovinu držati na okupu. Ovako, kako se to zbilo 2004. i 2008. godine, dijaspora je posvjedočila svoju političku smrt, samim tim što učešće dijaspore na bh. izborima nema nikakvu težinu i ne može ni na šta uticati.

Grdan napor za dijasporca 

Prije četiri godine osmislio sam sam slogan „Sahat života za život Bosne“, pod kojim se vodila kampanja za registriranje i glasanje u dijaspori, i otud mi opet naumpade to vrijeme, kao opipljiva mjera izdvajanja iz obilja dnevnih i mjesečnih sati. 

Za sve samoodržive narode glasanje je čast, kojom se svjedoči svoje građansko prisustvo. Kod nas bi ovo moralo biti još važnije, i časnije, jer samo političkim povratkom možemo porušiti genocidno zlodjelo Radovana Karadžića. 

Da vratimo Doboj! Da vratimo Zvornik! Prijedor! I sve redom! Gdje je ta moralna dimenzija ljudske, a ne samo patriotske časti?! U nas to nije nikakva čast. U nas je čast kad ko kome pred granapom kupi pivu. U nas ta građanska obaveza ima dimenziju prenemaganja i odricanja. Grdan je to napor za dijasporca.
 

Ne da on tih sahat ili manje svojoj Bosni, mrsko mu je - a nije mu mrsko mjesecima rintat’ i satima putovati kako bi ovdje prikazivao svoje zlatne zube i ružičaste, pederske košulje, koje je pokupio sa Televizije Pink! Kakva, bolan, Bosna, Srebrenica, genocid, izbori, progoni, tlačenja, kamenovanja, kakvo išta! – sve je to dejtonski šlauf saprao, i isprao, kao što komunalci šmrkom smaknu krv sa asfalta, kad se dogodi ubistvo, pa narod u neznanju meće noge tamo gdje je iskrvario čovjek. E, tako u našeg naroda, u vitrinama duše, na mjestu gdje bi trebale biti uspomene na žrtve genocida, i zavjet da se Bosna ne da, sada stoje slike srbijanskih pjevača, zabavljača i kurvi. Po našim ranama sada u cipelama gazaju oni što ne bendaju da je Bosna ćilimom, a i suzama zastrta, ali nisu krivi oni što ne čuju da cipele i ćilim nisu jedno za drugo, već smo krivi mi što smo iz svojih rana istjerali svoje žrtve i u njih upustili Stoje, Gnoje i Hojmigahoje, da stražnjicama vrte u tim našim rupama od metaka i kama.
 

Jer da tako nije, zar bi se moglo dogoditi da na obilježavanja 13. godišnjice genocida u Srebrenici budu štandovi sa ićem i pićem, sa hladnom pivom ispod tezge, kao da je Srebrenica vašer, a ne Srebrenica?!
 

Srebrenica - vašar s hladnom pivom 

Dejtonski komunalci godinama sapiru krv žrtava, brišu sjećanje i u Bošnjaka instaliraju jednu pogubnu osjećajnost sebe i Bosne. Rezultati se mogu upratiti na svakom koraku. Dovoljno je bilo provesti 11. juli u nekom od mjesta sa bošnjačkom većinom, pa vidjeti, recimo, masu bošnjačkih kretena čije male kokošije glavice vire iz automobila iz kojih odadire glasna turbo-folk krmetina. Ko je ove mlade Bošnjake odgojio tako da na dan bošnjačke suštine, sazdane od tišine i molitve, navijaju zavijanje srbijanskih kuja i kujčića?! Odgojio ih je isti onaj koji je odgojio 1,3 miliona Bosanaca i Hercegovaca u dijaspori da zaborave roditeljsku zemlju. A ko je taj što je kriv za sav ovaj belaj o kojem pišemo?


Kriva je bošnjačka politika
. U svakog naroda postoji neko dno, neki glavni problem što je na ljestvici vrijednosti tako nisko da ne može više ni u kakvu zadnju kategoriju ispasti. U Srba je to, možda, problem, higijene, u Hrvata, alkoholizma, ko bi ga znao; ali, u Bošnjaka ne postoji ništa ugursuznije od mase lezihljebaroša i gulanfera koji su okupirali bošnjačku politiku, kao halat za proizvodnju para i estradih doživljaja.

Pojma oni nemaju o nacionalnoj strategiji, o odgajanju i demokratskom prosvjećivanju naroda. Većina ih nije čula za Bašagića, jer su u politiku dovedeni da slušaju, glasaju kako im se naredi i primaju pare za to što su stranačka ili srpsko-hrvatska potrčkala. 
 

Naravno da masa takvih kreatura nije ni mogla osjetiti odgovornost prema dijaspori koju je trebalo višestruko njegovati, kako bi se političkim povratkom naša zemlja oslobodila od ustavnog naslijeđa agresije i genocida. Realno smo mogli zadržati Srebrenicu, vratiti Bratunac, Zvornik, upoloviti vlast u Bijeljini i Doboju, o Krajini da i ne govorimo.

Ovako, Bošnjaci neće imati svoga političkog predstavnika u većini općina RS gdje su do agresije činili većinu ili polovinu stanovništva. A zašto? Zato što naš narod u dijaspori neće da glasa, jer mu svih dejtonskih godina niko iz bošnjačke politike nije objašnjavao njegovu bitnost, a nadasve činjenicu da Bosna u Dejtonu nije odbranjena, da se za Bosnu, sa istim žarom, treba boriti demokratskim oružjem, a prije svega glasanjem i obezbjeđenjem političkog prisustva bosanskih snaga u zakonodavnim tijelima RS. Kako bi to bošnjačka politika mogla dobaciti do dijaspore, kad godinama nije bili u stanju bošnjačku ukupnost pojmiti izvan tramvajske trase „Vječna vatra” - Marindvor?! Političari bi se dijaspore sjetili samo pred izbore, a i to ne zbog dijaspore, već kako bi ovdje ispalo da su bitni, jer su bili u Americi ili Skandinaviji. A tamo se vazda nađe neki općinski ćato Bazoka Joe da ih k’o fol ugosti. 

U oba ćorsokaka imamo problem sa pacijentima. S jedne strane su bošnjački političari koji su bili dužni dosad učiniti stotine stvari (muzej genocida, ministarstvo za dijasporu, centar za strategiju, bošnjačke novine, Bošnjačka akademija, itd), a bavili su se isključivo ličnim profitima. Iza njih, i iza svih njihovih godina, mi ne možemo pronaći ni jedan jedini nacionalni projekat. Kako im to uzeti kao krivicu, kad većina njih, jednostavno, ništa od ovoga ne razumije?! Njima se tupavost računala kao kadrovski kvalitet. Griješnici u bošnjačkoj politici su oni koji su ovo razumijevali, ali su zarad svoje autoritarne neprikosnovenosti oko sebe iskupljali klimoglavce, kojih se sada ožabilo k’o žaba u močvari, pa je močvara postala žabara. Ovo važi i za tzv. građanske stranke, naročito za SDP.

 

Degenski fluid

Sad smo u patu. U politici se nažabalo žaba, a u narodu se nababalo baba, tako da nit’ žabe krekeću babama, a nit’ gluhe babe išta čuju. Između bošnjačkog naroda i bošnjačke politike postoji tek jedan degenski fluid koji povezuje obostranu ignoranciju bošnjačke budućnosti. 
 

Ta ignorancija proističe iz neznanja, iz uvjerenja da mi pojedinačno, bili političari ili građani, tu ne možemo ništa promijeniti, i da jedino šta možemo uraditi jeste da učinimo šićar sebi, ovog časa. …Pa će političari uzimati plaću i procente od rasprodaje bosanskog ekonomskog i kulturnog suvereniteta, kako bi se po svojoj obivšenoj babovini provozali u skupim kolima, a narod će se razveseljavati po svojim rodnim mjestima, kojima sada politički i ekonomski gospodare drugi. Taj zloduh čerge, tog životarenja od danas do sutra, bez svijesti o kolektivitetu, u ime sitnosopstveničkog ćara, osnovni je razlog zbog kojeg Bošnjaci nemaju osobine političkog naroda, iako njihova kulturna baština svjedoči autohtoni duhovni integritet.


Bošnjačkom je planetom ovladalo jeftinilo svake vrste, tako je da u upotrebi isključivo jezik kiča, prostitucije, dvojnog morala, i, naravno, kompleksa kojima su srpske i hrvatske otpadne vode preplavile naše šerbetnjake.


Ovo, općenito, obesmišljava demokratske aspekte, jer se postavlja pitanje - šta bošnjački birač razumije i šta hoće? Nakon višegodišnjeg ispiranja mozga, bošnjačkom biraču bi svaka zdrava nacionalna ideja mogla zazvučati kao ekstremizam, tako da će mu posve odgovarati kreketanje bošnjačkih političara. S druge strane, bošnjačkim političarima će odgovarati otupljen narod, bez demokratske kulture i prohtjeva, jer se izborna komunikacija svodi na šund, šuplje parole i pjevanja po mitinzima. S obje strane je zatvorena mogućnost promjena. Narod bi rekao: našla krpa zakrpu.


A oni što neće glasati, i ovdje, i u dijaspori, oni jesu za žaljenja, ali nisu za osuđivanja. Oni su takvim stvoreni, kao odsjaj jedne katastrofalne nacionalne politike koja je gledala samo svoje uskotračne, profiterske interese.

 Napomena: Preuzeto iz časopisa 5ta strana svijeta

Administrator

Posted by at 04:04:16 | Permalink | No Comments »

Tuesday, June 12, 2007

Seminar i kako ga steći

Tuesday, 13 March 2007
Neki dan razgovaram sa prijateljem, uvaženim profesorom Pravnog fakulteta u Sarajevu, dr. Fikretom Karčićem, inače saradnikom našeg lista. Pričam mu kako sam se upravo vratio iz Austrije, sa seminara bošnjačkih imama i vjeroučitelja i kako sam naprosto oduševljen: seminar je bio u jednom od poznatijih turističkih mjestašaca Badkleinkirchheimu, (neka čitalac ne pokušava da “prelomi” jezik na njemu, ja sam ga tu naveo samo iz uzusa dokumentarnosti!) tridesetak kilometara udaljenom od Filaha, koji je jedan od prvih većih gradova kada se pređe austrijska granica, sa 70 do 80.000 stanovnika, među kojima su i Bošnjaci u dosta impozantnom broju. E, u tom mjestašcetu već drugu godinu zaredom Islamska zajednica Bošnjaka u Austriji, u saradnji sa Islamskom zajednicom Austrije, organizira seminar: prošle godine prisutni su bili samo imami, dok su im se ove godine priključili i vjeroučitelji.
Fikret se čudi mome oduševljenju, pa moram da mu, bar ukratko, opišem razloge njegovog nastajanja. Kažem prvo kako je to mjestašce uistinu živopisno: visoke plavičaste planine obrasle drvećem i prošarane snijegom. Kuće, zgrade, hoteli u planinskom stilu, čiste i prozračne. Skijalište (staze i liftovi) u pogonu iako snijega nema ni približno toliko koliko ga je bilo prošle godine u isto vrijeme (to mi kažu oni koji su, naravno, bili tu i prošle godine) ali ga ima dovoljno da skijaši mogu uživati spuštajući se sa vrha do samog podnožja, gdje se, da bremedet bude veći, nalazi bazen sa toplom termalnom vodom! I sad, ti se kupaš u bazenu (makar je temperatura između 12 i 15 stepeni) i posmatraš skijaše koji se na skijama spuštaju preko srebreno-blještećih sniježnih padina i prolaze tik pored bazena!

Sa ovog seminara upućen je poziv na saradnju, na jedinstvo djelovanja, na nastojanje da se izbaci ono što žulja kako u cipeli (čitaj: zajednici) tako i mimo nje. Što opet ne znači da će tradicija biti manjkava: kamenčića će se kod Bošnjaka uvijek naći.

A može i obrnuto!
Ili sjediš na terasi hotela (a sunce je takvo da možeš komotno sjedjeti napolju) ispijaš kahvu ili sok (ko puši, naravno - puši), razgovaraš sa prijateljima i poznanicima i gledaš svu tu ljepotu koja te okružuje, pa ne možeš da vjeruješ šta te snašlo - ni kriva ni dužna! .
Vidim da Fikret hoće da kaže, da upita (i ja bih se na njegovom mjestu pitao) pa je li to seminar ili turističko putovanje, tj. ono što se kod nas zove odmor, pa ja dodajem: jeste sve to. Seminar u stilu one već pohabane poslovice: zdav duh u zdravom tijelu!
Ljudi (organizatori) su tako napravili da je i oku ugodno i duši prostrano, a mozak nije previše zaposlen! Naravno, ima tu obrazovnih tema, ima referata i referenata, ima razgovora i diskusija, ima što bi se reklo spoznaje, ali ima brate i vremena i prostora da se ta spoznaja ne doživi kao napor, kao teret, već da se upakuje u svu tu estetiku doživljaja, u svo bogatstvo susreta, u jedinstvo okupljanja, u onaj elan vital koji će pokrenuti nove kreativne snage i izmamiti nove uzdahe radosti i ljepote. Hoću reći: program je tako koncipiran da svako svoje zašto ima svoje zato, da ima dovoljno vremena i za nauk, ali i dovoljno vremena za istinsko druženje, razgovor, opuštanje u najljepšem smislu riječi. Jer, zamislite šta znači tim mladićima (a većinom su to mlađi ljudi) da se mogu susresti na jednom mjestu, u stranoj (ne mogu reći tuđoj, jer Austrija to za Bošnjake definitivno nije) zemlji a zatim da mogu, bar nakratko, izaći iz svojih profesionalnih kalupa, iz uniformi, iz konvencija džemata i običaja sredine i biti obični, sretni ljudi, ljudi koji će na miru, bez žurbe popiti kahvu i popričati, izmijeniti misli i iskustva, kazati ono što imaju jedni drugima. I učestvovati u igri, u relaksaciji, u jurnjavi na skijama, u plivanju i potapanju u bazenu (gledao sam sa koliko zadovoljstva i djetinje radosti jedni druge gnjuraju u vodi bazena - umalo da se dvojica uduše!), jednostavno rečeno - biti djeca!
A kad se sa njima malo duže popriča, iz svakog od njih izliva se cijela historija, mnogi su dosta propatili, neki ostali bez svojih najbližih, ne samo dok su bili u Bosni nego i dok su se snašli u Austriji, jer nije bilo lahko, niko od njih nije poznavao njemački jezik, a zatim i mnogo štošta drugog. No, brojni džemati i još brojnije škole u kojima rade imami i vjeroučitelji govore da su se Bošnjaci dobro snašli i da, uglavnom, uživaju opću podršku i povjerenje ne samo svojih sunarodnika već i uopće austrijskog društva. A tek škole: neki od njih koji rade kao vjeroučitelji govore nam da u pojedinim školama u Austriji muslimanska djeca postaju većinski učenički elemenat, čak i preko 70%.
I onda mi doktor Fikret kaže kako seminari po Evropi koje on posjećuje (na koje ga zapravo pozivaju) nemaju ni trunke sličnosti: dovedu nas tamo, kaže otprilike Fikret, u neki dvorac, jal u neku drugu zgradu i ti, majčin sine, trljaj stolicu od devet izjutra do devet naveče! Jedva da se uspije ručati i klanjati namaz! Eto, za nekoliko dana on treba ići u London, a od Londona vidi samo onoliko koliko to prozori zgrade u kojoj se seminarizuje dozvoljavaju! Prema tome, gotovo da je sasvim svejedno bio ti u Londonu, Tokiju, Bankoku ili nekom selu - sve što vidiš to su uglavnom zidovi zgrade u kojoj boraviš.
To je valjda cijena te “evropske” nauke.
Naravno, idejni profil ovih seminara sasvim je drugačiji od ovih o kojima sam govorio, kao što je dijametralno suprotan sastav članova koji tamo prisustvuju. Strance ne zanima kako si, šta radiš, kako ti je familija, je li ti teško, kako je na poslu, koliko imaš djece, kod njih je čisti pragmatizam - za to što ti plati treba te do kože oguliti. Ovi drugi, seminari u Bošnjaka u Austriji, očito su prilično unikatne naravi i treba nastojati da se očuvaju, jer su to, prije svega, ono što bih ja nazvao - u otuđenom svijetu oaze smisla. Ako želimo da se integrišemo a ne asimiliramo, ako želimo da sačuvamo ovo malo bosanske duše, da ne podlegnemo presiji industrijskog društva, kao i sve brojnijim iskušenjima koja dolaze sa svih strana u ovom post-modernom vremenskom zijatusu, valja njegovati te ventile, ta druženja, ta sastajanja, gdje kahva sa zemljakom, sa prijateljem, konačno sa bratom muslimanom, može značiti mnogo više nego godišnji psihijatrijski tretmani i ne znam kakvi falš-duševni brifinzi koji su danas dio savremenog zapadnog imidža, slika tamošnje izgubljenosti.
Međutim…uvijek neko međutim:
U našoj tradiciji postoji izrjek koji kaže da musliman nikada ne smije potpuno zadovoljan (u smislu: uljuljkan, samodovoljan) i da ako mu je sve potaman, u cipelu treba staviti kamičak koji će ga žuljati! Tek toliko da je svjestan kako iznad svega ima Uzvišeni Stvoritelj!
Ono što moram da primijetim na ovom mjestu jeste baš taj kamičak, mala sjenka koja je konstantno bila nadvijena nad učesnicima seminara, valjda iz bojazni da kamičak ne preraste u oveći kamen spoticanja - sjenka tzv. unije, tj. tri džemata (odnosno njihovih imama) koji ne pristaju biti članovi Islamske zajednice Bošnjaka u Austriji, već su formirali svoju organizaciju, pa je to neka vrsta podjele, a ako hoćete i razdora, koji se onda prenosi na džematlije i tako praktično od ničega stvara se nešto što kvari i ovu idiličnu sliku o kojoj sam naprijed govorio, ali i dobrano utječe na poziciju Bošnjaka u Austriji, naročito kad se radi o odnosu prema Islamskoj zajednici Austrije, ali i prema Rijasetu IZBiH.
Sa ovog seminara upućen je poziv na saradnju, na jedinstvo djelovanja, na nastojanje da se izbaci ono što žulja kako u cipeli (čitaj: zajednici) tako i mimo nje.
Što opet ne znači da će tradicija biti manjkava: kamenčića će se kod Bošnjaka uvijek naći.
Ali ne moraju biti baš svi iz naše avlije!

Preporod, 13. mart 2007. Aziz Kadribegović

Reagiranje Armina ef. Muftica na tekst Aziza Kadribegovica (Seminar i kako ga steci):

 Postovani.

Ocigledno je da ste pogresno obavijesteni kada se radi o broju dzemata koji cine UNIJU. Naime, u Vasem tekstu spominje se da ta unija broji samo 3 dzemata. Pretpostavljam da ste tu informaciju dobili od mojih kolega iz drugog tabora. Unija ima 8 dzemata. U Austriji postoje i dzemati koji se ne nalaze u clanstvu unije niti dachverbanda, nego djeluju neovisno i samostalno. Ti dzemati uglavnom solidarisu sa unijom iako nisu njezin clan. Npr. dzemat u kojem obavljam imamske i muallimske duznosti (Dzemat LJILJAN u Klagenfurtu) djeluje potpuno neovisno, s tim da priznajemo kao nadredjene samo Rijaset IZ BiH i nikoga vise. Ako bi kojim slucajem dzemat pristupio uniji izgubili bismo pola clanova, i obratno, ako bi pristupio dachverbandu opet bi se desilo isto. Stoga se oslanjamo na ono oko cega se svi slazu - Rijaset IZ BiH.
Esselamu alejkum

Klagenfurt, 19. maj 2007. Armin Muftic

Posted by at 13:57:42 | Permalink | No Comments »