Piše: Darko Pavičić

S liderom Islamske zajednice u BiH, reisu-l-ulemom dr. Mustafom ef. Cerićem, razgovarali smo neposredno nakon njegova susreta s papom Benediktom XVI.

• Kako da ste upravo vi, bosanski ulema, izabrani da predvodite ovu delegaciju?

- Nakon 11. rujna odnosi između muslimana i Zapada došli su u pat-poziciju. U tom trenutku nitko nije znao odakle početi i kako nadvladati stanje šoka - kako na Zapadu tako i kod muslimana. Redale su se optužbe i s jedne i s druge strane. No, brzo se shvatilo da to nigdje ne vodi. Zato su 138 muslimanskih alima-intelektualaca, među kojima je i zagrebački muftija Ševko Omerbašić, napisali otvoreno pismo kršćanima “Zajednička riječ između nas i vas o ljubavi prema Bogu i susjedu”. To je pobudilo veliku pozornost na Zapadu, posebno u Americi, i otvorilo mogućnosti dijaloga, o čemu govore konferencije na Yaleu u srpnju, zatim na Cambridgeu u rujnu te ovog mjeseca u Vatikanu.

• O čemu se točno radi?

- Ideja “Zajedničke riječi” je projekt ovoga stoljeća čiji su vlasnik 138 muslimanskih alima-intelektualaca, koji se o svakom detalju dogovaraju konsenzusom. Prema tome, odluka da na čelu muslimanske delegacije u dijalogu s Vatikanom bude bosanski alim rezultat je konsenzusa alima-intelektualaca, vlasnika projekta “Zajedničke riječi nas i vas” (kršćana). To je, svakako, dosad najviše priznanje koje je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini dobila od muslimana u svijetu, ne samo zato što je to, vjerojatno, bio najotvoreniji i najkonstruktivniji dijalog između muslimana i katolika u recentnoj povijesti nego i zato što je to bila vijest prvoga reda zajedno s viješću izbora predsjednika SAD-a Baracka Obame. Neki su u toj koincidenciji vidjeli poseban znak nade za bolju budućnost svijeta. Dobro je da ljudi imaju razlog za nadu - za bolju budućnost.

• Je li papa Benedikt XVI. korigirao svoje stavove o islamu nakon Regensburga?

- Zadovoljni smo Papinim govorom na prijemu i mislimo da je on svjestan važnosti otvorenog i konstruktivnog dijaloga s muslimanima. Posebno nas se dojmila Papina rečenica: “… mi možemo i moramo biti obožavaoci Jednog Boga koji nas je stvorio i koji se brine o svakoj osobi u svakom kutku svijeta. Zajedno moramo pokazati, našim uzajamnim poštovanjem i solidarnošću, da se smatramo članovima jedne porodice: porodice koju Bog voli i koju je zajedno okupio od stvaranja do kraja ljudske povijesti.” Nadalje, Papino citiranje hadisa (predaje) Muhamed, a.s. - “Vaša vjera neće biti potpuna dok drugima ne budete željeli ono što želite sebi” - najbolji je dokaz da je Papa korigirao svoje mišljenje o Muhamedu, a.s., te da je regensburški slučaj incident koji treba što prije zaboraviti i otvoriti novu stranicu odnosa između muslimana i Vatikana. Stranicu koja će biti ispisana međusobnim poštovanjem i međusobnom solidarnošću za dobrobit čovječanstva.

• Njegovu molitvu u istanbulskoj Plavoj džamiji svijet je doživio kao ispriku, ali on se, zapravo, nije ispričao muslimanima?

- Svatko ima pravo na interpretaciju Papina posjeta Istanbulu, ali mislim da je on povijesno značajan te da je uvelike pridonio muslimansko-kršćanskom dijalogu. Poznato mi je da ima islamofoba u Europi koji zamjeraju Papi što je odustao od svojih izjava u Regensburgu. Oni su, na sreću, u manjini. Na žalost, ima i krišćanofoba koji muslimanima ne odobravaju dijalog s kršćanima, posebno s Vatikanom. I oni su - na sreću - u manjini. Eto, zato je važno nastaviti dijalog, koji nema alternativu. I važno je da ljudi na terenu osjete blagodati tog dijaloga u smislu da se suživot i tolerancija među vjerama i kulturama prenese u svakodnevni život.

• Pred Papom ste se zapitali je li smisao našeg vremena sukob ili savez civilizacija, tj. je li smisao našeg vremena nasilje ili pomirenje?

- Na žalost, još ima onih koji misle da je sukob civilizacija neizbježan i rade na razdvajanju ljudi i naroda. Tako još misle i rade i neki političari u našem okruženju. Etničko čišćenje je rezultat filozofije o sukobu civilizacija, a vrhunac zločina te filozofije je genocid u Srebrenici. A kontinuitet tog zločina je negiranje genocida unatoč 8000 žrtava i tolikih svjedočenja, uključujući i Međunarodni sud pravde u Haagu. Pružena mi je prilika s Papom podijeliti zabrinutost zbog same pomisli o sukobu civilizacija, ali i nadu da će pobijediti duh saveza vjera i kultura te istina i pravda nadvladati osvetu i nasilje.

• Kako se, onda, u 20. stoljeću mogla dogoditi Srebrenica?

- Nema odgovora na to pitanje. Jer objašnjavati zločin znači razumjeti ga, a to nije ništa drugo nego zločin opravdati. Dakle, zlo se ne može objasniti. Ne može se razumjeti. I ne može se opravdati. Zlo se može samo kazniti. Jer, kao što je Dostojevski govorio - zločinac ima pravo na kaznu.

Naravno, mi imamo svoje mišljenje zašto je baš nad nama napravljen genocid u 20. stoljeću u Europi. Mi, koji nismo željeli rat ni protiv ni radi bivše Jugoslavije, koji nismo bili nikome prijetnja ni u kojem pogledu, koji nismo imali ni nacionalnih ni teritorijalnih pretenzija u odnosu na naše susjede, kažnjeni smo agresijom na našu državu i genocidom na naš narod.

• To je veliki propust Europe.

- Europa je propustila zaštititi autohtone bosanske muslimane od etničkog čišćenja, silovanja, zločina protiv čovječnosti i genocida. A potom ih ostavila bez jake, funkcionalne i samoodržive države. Vidite, sve etničke i nacionalne zajednice bivše Jugoslavije - Slovenci, Hrvati, Makedonci, Crnogorci i Albanci - ostvarile su ekskluzivno pravo na matičnu zemlju i nacionalnu državu. Jedino se Bosancima osporavaju prava većine, jedino BiH ima tri predsjednika, plemenski ustav, te policiju podijeljenu po etničkim šavovima. Samo je za bosanske muslimane obveza da se mire s onima koji su počinili genocid nad njima. Samo se bosanske muslimane mora nadzirati (monitoring) jer im se ne vjeruje, a oni trebaju vjerovati svima, pa i onima koji su počinili genocid nad njima: u Srebrenici su dalje srpski policajci koji dočekuju majke ubijenih sinova! Samo se Fatu Orlović, bosansku muslimanku čiji su sinovi ubijeni u srebreničkom genocidu, dovodi pred srpski sud zato što se odvažila tražiti da joj se vrati njezino privatno imanje na kojem je podignuta pravoslavna crkva, gdje uopće nema pravoslavnih vjernika.

Nadalje, nakon Južne Afrike, nema više mjesta u svijetu, osim u BiH, gdje se ne priznaje princip “jedan čovjek jedan glas”. Samo u BiH pojedinac nije osoba, nije važno njegovo individualno pravo, nego je njegovo pravo u zamišljenom nacionalnom toru u kojem se on ne prepoznaje kao osoba s imenom i prezimenom, nego kao dio čopora ili plemena u kojem elita ima sve, a (neki) pojedinac nema ništa.

Nadam se da je Europa shvatila i priznala svoj grijeh prema autohtonim europskim muslimanima, Bosancima, a to će i praktično pokazati ako proglasi 11. srpnja danom sjećanja na žrtve genocida, ali i da se obveže da više nikad ni muslimani ni Židovi neće biti ubijani i protjerivani s europskog kontinenta zbog njihove vjere i kulture.

• Kako gledate na to što su optužnice protiv Karadžića usmjerene na izbjegavanje optužbe upravo za genocid?

- Koliko mi je poznato, Karadžić neće moći izbjeći optužbu za genocid. Čeka se Mladić, na kojeg će se, najvjerovatnije, svaliti najveći teret srpskog genocida u BiH. Imam povjerenje u Haaški tribunal i vjerujem da će tužiteljstvo i suci Tribunala posao odraditi profesionalno i savjesno. Dobro je što je Karadžić uhićen, bit će još bolje kad uhvate Mladića. A najbolje je da se svim ratnim zločincima osigura “pravo na kaznu”, a time i pravo žrtvama da vjeruju kako, nakon svega, ima dobrih i pravednih ljudi u svijetu.

• Kažete da je dijalog kršćana i muslimana prijeko potreban ne samo zbog ibrahimovske/abrahamovske baštine nego i zbog baštine povijesne interakcije?

- Mislio sam na trenutačno stanje između islama (Istoka) i Zapada (kršćanstva), za koje se može reći da je na najnižem stupnju povjerenja u recentnoj povijesti, nije održivo. Stvari se moraju mijenjati jer Zapad duguje Istoku za svoju sadašnjost, a Istok duguje Zapadu za svoju budućnost. Dakle, ta dva svijeta su blizanci sadašnje civilizacije i podjednako snose odgovornost za budućnost čovječanstva. Zapad je trenutačno u tehnološkoj i vojnoj prednosti u odnosu na Istok, ali je Istok u demografskoj i spiritualnoj prednosti u odnosu na Zapad. U 21. stoljeću natjecanje neće biti u osvajanju teritorija, nego u osvajanju ljudskih duša. Neće vojna sila niti bezosjećajna mašina imati primat u ovom stoljeću. Ljudski duh ili duša, koju definiraju vjera i kultura, imat će prednost u 21. stoljeću. U procesu spiritualne (r)evolucije u svijetu, koja je neizbježna, islam je nezaobilazan, rekao bih, islam je ključ u svemu tome. Islam je još u 7. stoljeću pokrenuo proces duhovne tj. religijske reformacije u svijetu i to i danas traje. U tome je tajna islama - neprekidno vraćanje na izvornost vjere, koja čovjeka pokreće da ide dalje, da osvaja nova znanja, da se ne miri s postojećim navikama, da ne prihvaća stereotipe, da ne pristaje na ropstvo kumirima, da se ne da privatizirati ni jednoj naciji, da bude svjetlo nade u trenutku općeg mraka! To Zapad treba naučiti od islama, a Istok treba naučiti od Zapada da ideale vjere treba primijeniti u životnoj praksi.

• Može li, primjerice, Obamima pobjeda otvoriti novo poglavlje odnosa s islamom?

- Svijet ima golema očekivanja od Baracka Obame, pa tako i muslimani očekuju da se vanjska politika SAD-a mijenja u odnosu na muslimane, posebno u odnosu na pitanja Bliskog istoka - palestinsko pitanje, rat u Iraku te rat u Afganistanu. Nije korisno Obamu promatrati kroz njegovo rasno, vjersko ili neko drugo porijeklo. Mislim da se radi o čovjeku izuzetnog talenta i izvanrednog karaktera. Barack Husein Obama već je povijesna pojava, koja može okrenuti povijest u pravcu boljeg života na zemlji koji svijet još nije vidio. No, treba biti strpljiv i dopustiti da se teoretska predodžba o Obami pretvori u praktičnu povijesnu zbilju. Vjerujem da je Obama ne samo zemljski, nego i nebeski znak za čovječanstvo. Amerika je pokazala da nije samo ogromna, nego i da je velika nacija. Sretan sam što Amerika vraća svoje samopouzdanje, pa time pomaže i drugima da vrate svoje vlastito pouzdanje. S Obamom Amerika nije samo primjer vojne sile nego je i primjer moralne snage, koju svaki razuman čovjek mora poštovati.

• On se izjašnjava kao kršćanin, od oca muslimana…

- Nije posve pametno da se muslimani pozivaju na Obamino muslimansko porijeklo, niti je pametno osporavati njegovo kršćanstvo. Uostalom, sam Obama je rekao da on još traži istinu, kao i svi drugi ljudi koji imaju otvoreno srce za sve osjećaje i otvoren um za sve spoznaje. Obama je, očito, dobra ljudska duša koja sadrži sve što je dobro bez obzira odakle dolazilo - a sve dolazi od Uzvišenog Boga, koji nas je sve stvorio od jednog oca i jedne majke.

• Što je s vašom Deklaracijom o euroislamu?

- Ako vam kažem da je u Parizu posvećen jedan cijeli časopis analizi Deklaracije te da se o tome ovih dana priprema knjiga na njemačkom, dovoljno govori da je Deklaracija postigla svoj cilj. Više nego što sam očekivao. Sada radim na drugom dijelu Deklaracije, a to je Muslimanski društveni dogovor u Europi. Na engleskom je već objavljena jedna brošura na tu temu.

• Čujemo vapaj Hrvata katolika iz BiH da su diskriminirani. Što vi činite da održite razinu suživota i da im pomognete?

- Ne sviđa mi se riječ “pomoć” jer se u njoj krije nadmoć onoga koji pomaže u odnosu na onoga kojem se pomaže. Priličnije je da se kaže “usluga” jer smo na taj način jednakopravni. Jer kad smo u službi jedan drugoga, onda smo jednaki jedni prema drugima. Znate kako je Majka Tereza govorila: “Mi služimo životu ne zato što je slomljen, nego zato što je svet”. Zato i naš međusobni odnos treba biti takav da služimo jedni drugima ne zato što je nekome srce slomljeno, nego zato što je ljudski život kao takav svet.

Međutim, moram vam ovo ispričati: za ljetovanja u Istri bio sam šokiran izvješćem novinarke HTV-a da sarajevska vlast (čitaj: muslimanska) traži da fasada zgrade katoličke biskupije u Sarajevu mora biti zelene boje. Pa to je nečuvena gebelština! Bio sam šokiran spoznajom da se državna televizija HTV spustila na tako nisku razinu prljave propagande protiv Sarajeva koju časni i ponosni Sarajlije nisu zaslužili. Najmanje od HTV-a! Posljednja stvar koja bi mogla pasti na um bilo kojem Sarajliji je da diktira katoličkoj biskupiji u Sarajevu kojom će bojom obojiti fasadu svoje zgrade, a ponajmanje tražiti da to bude zelena boja.

• Zašto mi ovo govorite?

- Zato da bih ukazao na poteškoću da razumijem što je doista nepravda ili diskriminacija prema Hrvatima, a što je zlonamjerni plan da se stalno potencira i održava bošnjačko-hrvatsko nepovjerenje. Mi smo umorni od ratnih rana i zato ponekad nemamo snage da se nosimo s nekim društvenim problemima, ali nismo glupi. Uvažavam legitimne zahtjeve hrvatskog naroda, koji je konstitutivan u BiH, a to znači da Hrvati imaju svoje legalne i legitimne predstavnike u vlasti na svim razinama. Tužan sam, međutim, zbog apertheida u Mostaru, gdje hrvatska i bošnjačka djeca nisu zajedno u razredu i gdje hrvatski i bošnjački učitelji ne sjede zajedno u zbornici. Iznenađen sam šutnjom hrvatske inteligencije na tu činjenicu. To ne služi na čast ni Bošnjacima ni Hrvatima. To je sramota od koje se treba stidjeti svaki razuman čovjek. Kao što vidite, lista našim međusobnih žalbi mogla bi biti prilično duga. No, treba se ugledati na Martina Luthera Kinga, koji nije govorio: Ja imam žalbu (I have a complain), nego je govorio: Ja imam san (I have a dream) - da se mojoj djeci ne sudi prema boji njihove kože, nego prema karakteru njihove osobe! Što mislite, bi li Barack Obama danas bio izabrani predsjednik SAD-a da se Martin Luther King stalno žalio!?

• Bosna, kao i Hrvatska, teži euroatlanskim integracijama. Ima li među bosanskim muslimanima euroskeptika i eurofobije?

- Bosanski muslimani nisu ksenofobični. U njihovim genima je usađeno viševjekovno iskustvo da su u odnosu na strance ili strano iskustvo radoznali, ostajući vjerni svojoj tradiciji i kulturi. Impresivna je povijesna činjenica da su bosanski muslimani sačuvali svoju vjeru i kulturu u tako burnoj povijesti Europe od raspada Osmanskog Carstva, preko pada Austrougarske Monarhije, te nastanka i nestanka stare i nove Jugoslavije. Posebno je fenomenalno kako su uspjeli preživjeti agresivnu ateizaciju (čitaj: deislamizaciju) za vrijeme komunizma. Stoga su bosanski muslimani spremni za izazove euroatlanskih integracija jer su u društvu velikih i jakih nacija i država radoznali, a prema malima i slabima su tolerantni. Kod bosanskih muslimana jedna stvar nije nikad bila upitna bez obzira na povijesne okolnosti - njihov islam i njihova bosanska kultura.

Ovo vrijeme, međutim, traži od bosanskih muslimana nešto drugo, a to je da jasnije i glasnije artikuliraju svoju naciju. Njihova dosadašnja naglašena preoukupacija vjerom razumljiva je zato što im je bila uskraćena sloboda da artikuliraju bosansku naciju. Nema sumnje, bosanski muslimani uvijek će biti ponosni na svoju vjeru, ali u obitelji europskih država i nacija bosanski muslimani imaju svoje državno-nacionalno ime i takvim ih Europa treba prepoznati. Kao što nije za kršćanstvo, tako nije primjereno ni za islam da se svodi na određenu naciju. I kao što netko može biti Englez samo po rođenju, ali Britanac po državnoj pripadnosti, tako se isto Bošnjak, Srbin i Hrvat može biti samo po rođenju, ali po državnoj pripadnosti svi su Bosanci. I kao što se kaže da je svaki Perzijanac Iranac, ali svaki Iranac nije Perzijanac, tako isto se kaže da je svaki Bošnjak Bosanac, ali svaki Bosanac nije Bošnjak, jer Bosanac je i Hrvat, i Srbin, i Židov, itd. To je ono u čemu Bošnjaci trebaju biti avangarda na putu prema europskim integracijama - da afirmiraju bosanstvo kao zajedniči državni nazivnik, gdje će se svi ugodno osjećati u svojoj vjeri, kulturi i etničkoj pripadnosti.

• To miriše na jugoslavenstvo?

- Ne! Jer, bosanstvo nije isto što i jugoslavenstvo. Prvo je povijesna činjenica, a drugo je politička tvorevina za jednokratnu upotrebu. Kulin ban je bio Bosanac.

• Je li Dayton mrtav?

- Dayton nije ni mrtav ni živ. On je, kao što bismo mi ovdje rekli - onako! Ovo stanje “onako” u BiH već dugo traje, a razlog je što je još slab državnobosanski identitet koji bi sadržavao sve bosanske identitete - bošnjački, hrvatski, srpski i ostale. Dakle, budućnost BiH je u jasnom i nedvosmislenom artikuliranju državnobosanskog identiteta. To nije samo pravo nego i obveza Bosanaca da svojoj djeci ostave povijesne i pravne temelje funkcionalne bosanske države na principima demokracije i ljudskih prava. Bosanska država je demokratska, pa tako i sekularna u smislu jednakopravnosti svih vjera, kultura i nacija pred državnim zakonima, koje donosi parlament demokratskom procedurom i koji se primjenjuju na principu istine i pravde za sve. U BiH se prenaglašavaju vjerski i etnički identiteti u nedostatku snažnog državnobosanskog identiteta. Nadalje, mora postojati državna lojalnost.

U Švicarskoj, na primjer, postoji dvostruka državna lojalnost, koja je pravno uređena i nije na štetu švicarske državnosti. U BiH također postoji takva lojalnost, koja nije pravno uređena i koja je uglavnom na štetu bosanske državnosti. Ljutim se na bosanske intelektualce, osobito Bošnjake, koji ne čine dovoljno da artikuliraju i propagiraju državnobosanski identitet, prihvatljiv za sve etničke skupine u BiH. Nema drugog puta nego da BiH postane snažna i funkcionalna država, koja će štititi ljudska prava svih njezinih građana. Odlaganje ili odugovlačenje procesa snaženja državnobosanskog identiteta otežava joj put prema euroatlantskim integracijama. Snažna bosanska država je jamac kako regionalne stabilnosti i napretka tako i europskog mira i sigurnosti.

• Dobitnik ste Eugen Biserove nagrade ugledne katoličke fondacije iz Münchena za promicanje kršćansko-muslimanskog dijaloga, posebno kroz projekt “Zajednička riječ između nas i vas”?

- To je značajna nagrada, koja se za ovu godinu dodjeljuje princu Gaziju ibn Talalu iz Jordana, šejhu al-Džifriju iz Ebu Dabija i meni u kontekstu spomenutog projekta. Ona mi mnogo znači za daljni rad na međuvjerskom dijalogu.