Kad bi svaki taj dijasporac posvetio Bosni koliko posveti svome automobilu, kojemu mijenja i ulje i antifriz, da ga na putu ne ostavi, Bosna bi to vratila stostruko, jer bi ga do kraja života besplatno vozila beharima zavičaja. Bosni treba samo malo, sahat, ili manje, od svakog života u dijaspori, koliko je potrebno da se izdvoji kako bi se registriralo i glasalo, i kako bi se ojačale one političke snage koje tvrde da mogu Bosnu i Hercegovinu držati na okupu. Ovako, kako se to zbilo 2004. i 2008. godine, dijaspora je posvjedočila svoju političku smrt, samim tim što učešće dijaspore na bh. izborima nema nikakvu težinu i ne može ni na šta uticati.

Grdan napor za dijasporca 

Prije četiri godine osmislio sam sam slogan „Sahat života za život Bosne“, pod kojim se vodila kampanja za registriranje i glasanje u dijaspori, i otud mi opet naumpade to vrijeme, kao opipljiva mjera izdvajanja iz obilja dnevnih i mjesečnih sati. 

Za sve samoodržive narode glasanje je čast, kojom se svjedoči svoje građansko prisustvo. Kod nas bi ovo moralo biti još važnije, i časnije, jer samo političkim povratkom možemo porušiti genocidno zlodjelo Radovana Karadžića. 

Da vratimo Doboj! Da vratimo Zvornik! Prijedor! I sve redom! Gdje je ta moralna dimenzija ljudske, a ne samo patriotske časti?! U nas to nije nikakva čast. U nas je čast kad ko kome pred granapom kupi pivu. U nas ta građanska obaveza ima dimenziju prenemaganja i odricanja. Grdan je to napor za dijasporca. 

Ne da on tih sahat ili manje svojoj Bosni, mrsko mu je - a nije mu mrsko mjesecima rintat’ i satima putovati kako bi ovdje prikazivao svoje zlatne zube i ružičaste, pederske košulje, koje je pokupio sa Televizije Pink! Kakva, bolan, Bosna, Srebrenica, genocid, izbori, progoni, tlačenja, kamenovanja, kakvo išta! – sve je to dejtonski šlauf saprao, i isprao, kao što komunalci šmrkom smaknu krv sa asfalta, kad se dogodi ubistvo, pa narod u neznanju meće noge tamo gdje je iskrvario čovjek. E, tako u našeg naroda, u vitrinama duše, na mjestu gdje bi trebale biti uspomene na žrtve genocida, i zavjet da se Bosna ne da, sada stoje slike srbijanskih pjevača, zabavljača i kurvi. Po našim ranama sada u cipelama gazaju oni što ne bendaju da je Bosna ćilimom, a i suzama zastrta, ali nisu krivi oni što ne čuju da cipele i ćilim nisu jedno za drugo, već smo krivi mi što smo iz svojih rana istjerali svoje žrtve i u njih upustili Stoje, Gnoje i Hojmigahoje, da stražnjicama vrte u tim našim rupama od metaka i kama. 

Jer da tako nije, zar bi se moglo dogoditi da na obilježavanja 13. godišnjice genocida u Srebrenici budu štandovi sa ićem i pićem, sa hladnom pivom ispod tezge, kao da je Srebrenica vašer, a ne Srebrenica?! 

Srebrenica - vašar s hladnom pivom 

Dejtonski komunalci godinama sapiru krv žrtava, brišu sjećanje i u Bošnjaka instaliraju jednu pogubnu osjećajnost sebe i Bosne. Rezultati se mogu upratiti na svakom koraku. Dovoljno je bilo provesti 11. juli u nekom od mjesta sa bošnjačkom većinom, pa vidjeti, recimo, masu bošnjačkih kretena čije male kokošije glavice vire iz automobila iz kojih odadire glasna turbo-folk krmetina. Ko je ove mlade Bošnjake odgojio tako da na dan bošnjačke suštine, sazdane od tišine i molitve, navijaju zavijanje srbijanskih kuja i kujčića?! Odgojio ih je isti onaj koji je odgojio 1,3 miliona Bosanaca i Hercegovaca u dijaspori da zaborave roditeljsku zemlju. A ko je taj što je kriv za sav ovaj belaj o kojem pišemo?

Kriva je bošnjačka politika. U svakog naroda postoji neko dno, neki glavni problem što je na ljestvici vrijednosti tako nisko da ne može više ni u kakvu zadnju kategoriju ispasti. U Srba je to, možda, problem, higijene, u Hrvata, alkoholizma, ko bi ga znao; ali, u Bošnjaka ne postoji ništa ugursuznije od mase lezihljebaroša i gulanfera koji su okupirali bošnjačku politiku, kao halat za proizvodnju para i estradih doživljaja.

Pojma oni nemaju o nacionalnoj strategiji, o odgajanju i demokratskom prosvjećivanju naroda. Većina ih nije čula za Bašagića, jer su u politiku dovedeni da slušaju, glasaju kako im se naredi i primaju pare za to što su stranačka ili srpsko-hrvatska potrčkala.  

Naravno da masa takvih kreatura nije ni mogla osjetiti odgovornost prema dijaspori koju je trebalo višestruko njegovati, kako bi se političkim povratkom naša zemlja oslobodila od ustavnog naslijeđa agresije i genocida. Realno smo mogli zadržati Srebrenicu, vratiti Bratunac, Zvornik, upoloviti vlast u Bijeljini i Doboju, o Krajini da i ne govorimo.

Ovako, Bošnjaci neće imati svoga političkog predstavnika u većini općina RS gdje su do agresije činili većinu ili polovinu stanovništva. A zašto? Zato što naš narod u dijaspori neće da glasa, jer mu svih dejtonskih godina niko iz bošnjačke politike nije objašnjavao njegovu bitnost, a nadasve činjenicu da Bosna u Dejtonu nije odbranjena, da se za Bosnu, sa istim žarom, treba boriti demokratskim oružjem, a prije svega glasanjem i obezbjeđenjem političkog prisustva bosanskih snaga u zakonodavnim tijelima RS. Kako bi to bošnjačka politika mogla dobaciti do dijaspore, kad godinama nije bili u stanju bošnjačku ukupnost pojmiti izvan tramvajske trase „Vječna vatra” - Marindvor?! Političari bi se dijaspore sjetili samo pred izbore, a i to ne zbog dijaspore, već kako bi ovdje ispalo da su bitni, jer su bili u Americi ili Skandinaviji. A tamo se vazda nađe neki općinski ćato Bazoka Joe da ih k’o fol ugosti. 

U oba ćorsokaka imamo problem sa pacijentima. S jedne strane su bošnjački političari koji su bili dužni dosad učiniti stotine stvari (muzej genocida, ministarstvo za dijasporu, centar za strategiju, bošnjačke novine, Bošnjačka akademija, itd), a bavili su se isključivo ličnim profitima. Iza njih, i iza svih njihovih godina, mi ne možemo pronaći ni jedan jedini nacionalni projekat. Kako im to uzeti kao krivicu, kad većina njih, jednostavno, ništa od ovoga ne razumije?! Njima se tupavost računala kao kadrovski kvalitet. Griješnici u bošnjačkoj politici su oni koji su ovo razumijevali, ali su zarad svoje autoritarne neprikosnovenosti oko sebe iskupljali klimoglavce, kojih se sada ožabilo k’o žaba u močvari, pa je močvara postala žabara. Ovo važi i za tzv. građanske stranke, naročito za SDP.

 
Degenski fluid

Sad smo u patu. U politici se nažabalo žaba, a u narodu se nababalo baba, tako da nit’ žabe krekeću babama, a nit’ gluhe babe išta čuju. Između bošnjačkog naroda i bošnjačke politike postoji tek jedan degenski fluid koji povezuje obostranu ignoranciju bošnjačke budućnosti.  

Ta ignorancija proističe iz neznanja, iz uvjerenja da mi pojedinačno, bili političari ili građani, tu ne možemo ništa promijeniti, i da jedino šta možemo uraditi jeste da učinimo šićar sebi, ovog časa. …Pa će političari uzimati plaću i procente od rasprodaje bosanskog ekonomskog i kulturnog suvereniteta, kako bi se po svojoj obivšenoj babovini provozali u skupim kolima, a narod će se razveseljavati po svojim rodnim mjestima, kojima sada politički i ekonomski gospodare drugi. Taj zloduh čerge, tog životarenja od danas do sutra, bez svijesti o kolektivitetu, u ime sitnosopstveničkog ćara, osnovni je razlog zbog kojeg Bošnjaci nemaju osobine političkog naroda, iako njihova kulturna baština svjedoči autohtoni duhovni integritet.

Bošnjačkom je planetom ovladalo jeftinilo svake vrste, tako je da u upotrebi isključivo jezik kiča, prostitucije, dvojnog morala, i, naravno, kompleksa kojima su srpske i hrvatske otpadne vode preplavile naše šerbetnjake.

Ovo, općenito, obesmišljava demokratske aspekte, jer se postavlja pitanje - šta bošnjački birač razumije i šta hoće? Nakon višegodišnjeg ispiranja mozga, bošnjačkom biraču bi svaka zdrava nacionalna ideja mogla zazvučati kao ekstremizam, tako da će mu posve odgovarati kreketanje bošnjačkih političara. S druge strane, bošnjačkim političarima će odgovarati otupljen narod, bez demokratske kulture i prohtjeva, jer se izborna komunikacija svodi na šund, šuplje parole i pjevanja po mitinzima. S obje strane je zatvorena mogućnost promjena. Narod bi rekao: našla krpa zakrpu.

A oni što neće glasati, i ovdje, i u dijaspori, oni jesu za žaljenja, ali nisu za osuđivanja. Oni su takvim stvoreni, kao odsjaj jedne katastrofalne nacionalne politike koja je gledala samo svoje uskotračne, profiterske interese.

 Napomena: Preuzeto iz časopisa 5ta strana svijeta

Administrator