Da li je svako miješanje muškarca i žene zabranjeno? Kako je moguće da žena živi odvojena od muškarca u vrijeme kada su im poslovi komplementarni i povezani? Nije moguće da žena bude zatvorena u kućnom kafezu, pa makar on bio i od zlata i makar ga ne smatrali zatvorom.

Zašto je muškarcima dozvoljeno ono što ženama nije? Zašto da se muškarac naslađuje svježinom zraka, a da to ženi bude zabranjeno? Zašto sumnja u ženu, a ona ima i vjeru i razum i savjest kao i muškarac…? Ona ima, kao i muškarac, vjeru koja je sprječava, razum koji je opominje i savjest koja je kori (en-nefsu-levvame - duša koja sama sebe prekorava), kao što, bez sumnje, ima nagon koji je navodi da posrne i to je “en-nefsul-emmare bis-sui - duša sklona zlu”. Šejtan njoj takoder uljepšava stvari i zavodi je kao što zavodi muškarca.

U čemu je tajna ove strogosti prema ženi koja se, nažalost, pripisuje islamu, te se na nju pozivaju oni koji sebe ubrajaju u pripadnike nekih škola i pokreta, kao na šerijatske odredbe i stav vjere?

Želimo od vas objašnjenje ovog pitanja, da nam kažete i šta treba da bude naš stav o tome? Odnosno, kakva je odredba Kur’ana i vjerodostojnih hadisa o tome, a ne mišljenje ovoga ili onoga?

Neka vas Allah pomogne u objašnjenju ispravnog argumentom!

Odgovor: Naš problem je, kao što to konstantno ističem, što u većini društvenih i idejnih pitanja zauzimamo krajnje stavove, rijetko kada sredinu koja za islamski metod (menhedž) i islamski ummet predstavlja opću i istaknutu osobinu. To je najočitije u ovom pitanju i pitanjima savremene muslimanske žene uopće.

Dvije suprotne, čak nespojive kategorije zloupotrijebile su pitanje žene:

1. Prva kategorija su oni pozapadnjačeni koji ženi žele da nametnu zapadne običaje koji vode razvratu, nihilizmu i odbacivanju vrijednosti, od kojih je vjera najveća, odstupanju od iskonske prirode čovjekove (fitra), te od pravog puta (es-siratul-mustekim), za čije je tumačenje i pozivanje na njega Bog Uzvišeni poslao poslanike i slao Objave. Oni hoće da muslimanka slijedi puteve zapadne žene “stopu u stopu”, kao što kaže Vjerovjesnikov s.a.v.s hadis: “…čak kad bi ona ušla u medvjeđi brlog ušla bi i ova za njom,” pa iako je medvjeđi brlog i tijesan i smrdljiv, opet bi, kad bi u njeg ušla zapadna žena, ušla bi za njom i muslimanska žena. Drugim riječima: pojavila bi se nova “moda” koju bi propagirali njezini propagatori, “moda medvjeđeg brloga”.

Oni zanemaruju poteškoće koje podnosi žena zapada danas i loše posljedice koje je slobodno druženje, “druženje bez ograničenja” donijelo ženi, muškarcu, porodici i cjelokupnom društvu. Oni zatvaraju oči pred povicima osude koji odjekuju horizontima zapadnog svijeta, i ne obraćaju pažnju na tekstove znalaca i književnika, i strepnje mislilaca i reformatora za cijelu civilizaciju, zbog dokidanja ograničenja u miješanju među suprotnim polovima. Oni, također, zaboravljaju da svaki narod ima svoje osobenosti koje izgrađuje njegova vjera kao i svoju koncepciju svemira, a i cjelokupnog postojanja, zatim svoje vrijednosti, tradiciju i običaje. I nedopustivo je da jedna zajednica preuzme oblik i stil života druge zajednice.

2. Drugu kategoriju čine oni koji ženi nameću druge običaje, istočne, a ne zapadne. Ti običaji u dosta slučajeva su zaodjenuti u ruho vjere, jer ih tako razumijevaju oni koji ih prihvataju i to razumijevanje odgovara njihovom mišljenju o ženi, lošem mišljenju o njezinoj vjeri, umu i ponašanju. Takvo mišljenje uvijek ostaje ljudsko, podložno ljudskoj pogrešci, uticaj njegova mjesta i vremena, učitelja i škole. Njemu se suprotstavljaju druga mišljenja koja svoju argumentaciju crpe iz jasnog teksta Kur’ana uzvišenog i sunneta Vjerovjesnika plemenitog te mišljenja ashaba i najboljih generacija.

Želim ovdje istaći da je termin “miješanje”, u smislu odnosa (komuniciranja) između muškarca i žene, unešen u islamski riječnik. Naša bogata tradicija nije poznavala ovaj termin tokom prošlih stoljeća i on nije bio poznat osim u ovom vremenu. Možda je on prijevod strane riječi u ovom značenju. Njezin smisao nije primjeren osjećanjima čovjeka muslimana.

Možda je adekvatniji termin “susret” (lika) ili “sastanak” (mukabela) ili udruživanje (mušareka) muškaraca i žena od termina “miješanje”.

U svakom slučaju islam nema opći propis o ovom pitanju, ali gleda na njega u svjetlu krajnje svrhe/ishoda ili opće koristi koju ustanovljava, štete koje se pribojava, forme koju uspostavlja i uvjeta koje njeguje, itd.

Najbolja uputa u ovome jeste uputa Muhammeda s.a.v.s. i uputa prve četvorice pravednih halifa, kao i Poslanikovih pravovjernih ashaba.

Onaj ko posmatra njihove postupke vidi da žena nije bila zatvorena i izolirana kao što se dogodilo u stoljećima zaostalosti muslimana.

Žena je prisustvovala u džematu i džuma namazu u Poslanikovoj s.a.v.s. džamiji i Poslanik s.a.v.s. ih je podsticao da zauzmu posljednja mjesta iza muškaraca. Što god je saf bio udaljeniji od njih bilo je bolje, i to iz bojazni da se ne bi primjetilo nešto od sramotnih mjesta kod muškarca, jer većina nije nosila gaća, a između muškaraca i žena nije bilo nikakve pregrade od drveta ili platna ili nečeg drugog. U prvo vrijeme muškarci i žene su ulazili u džamiju na ista vrata, pa se pravila gužva pri ulasku i izlasku. Zato je Poslanik s.a.v.s rekao: “Kad biste ova vrata ostavili za žene.” Tako su i učinili i do dana današnjeg ta vrata nose naziv “vrata za žene” (babun-nisa’).

U Poslanikovo s.a.v.s doba žene su prisustvovale džuma namazu, slušale su hutbu tako da je jedna od njih zapamtila suru “Kaf” dugo je slušajući od Poslanika sa mimbera petkom.

Žene su također prisustvovale klanjanju oba Bajram namaza. One su sudjelovale u ovim velikim islamskim blagodetima koji okupljaju i stare i mlade, muškarce i žene i to pod vedrim nebom, gdje su uzvisivali i veličali Boga Uzvišenog.

Muslim bilježi da je Umm Atijje izjavila: “Naređivao nam je da izađemo na oba bajrama, i punoljetnima i mladima od nas.” A u drugoj predaji kaže: “Poslanik s.a.v.s nam je naredio da izvedemo na Ramazanski i Kurban bajram i one kojima se približila punoljetnost, i one koje koje su sa hajzom i one koje nose veo. One u hajzu su se izdvojile za vrijeme namaza i prisustvovale su hutbi, vazu i dr. Rekla sam: “O Božiji poslaniče. Jedna od nas nema ogrtač”, a on mi reče: “Neka je njezina sestra zaogrne svojim ogrtačem”. (El-hadis fi “saleh el idejn” fi Sahih Muslim)

Ovo je sunnet koji su zapostavili muslimani u većini zemalja ili čak u svim zemljama. Njega sada ponovo oživljava islamska osviješćena omladina (es-sahva el-islamijja) koja oživljava od sunneta ono što je bilo zaboravljeno, kao što je i’tikaf u posljednjoj trećini ramazana i praksa prisustva žene bajram namazu. Žene su sa muškarcima prisustvovale kod Poslanika s.a.v.s. dok bi ih on poučavao i pitale ga o vjeri takva pitanja od kojih bi se danas većina ustručavala. Tako je Aiša r.a. pohvalila žene ensarija što se nisu stidjele da se obrazuju u vjeri, a one su pitale o obrednoj nečistoći, poluciji, kupanju (gusulu), hajzu, istihazi i dr. A kada to nije moglo zadovoljiti njihovo interesovanje, jer s muškarcima je bila velika gužva i oni su htjeli da imaju prednost kod Allahova Poslanika s.a.v.s., tražile su da on odredi jedan poseban dan za njih kako ih muškarci ne bi potiskivali u stranu i pravili im gužvu, one su otvoreno kazale: “O Božiji poslaniče, kod tebe je veliki broj muškaraca, pa za nas odredi poseban dan.” I on im je obećao dan, i susretao se u njemu sa njima, držao im vaz i iznosio propise. (Revahu el-Buhari fi “Kitab el-ilm”)

Ova aktivnost žena se protegla sve do sudjelovanja u ratnim pohodima, gdje su služile ratnike i vojsku u svemu onome što su mogle raditi, od liječenja, saniteta i njege ranjenika do pripremanja hrane, donošenja vode i drugih neophodnih civilnih poslova.

Umm Atijje kaže: “Išla sam sa Poslanikom s.a.v.s. u sedam vojni. Bila sam u pozadini, pripremala im hranu, liječila ranjene i njegovala bolesne.” (Revahu Muslim, br. 1812)

Muslim bilježi hadis koji prenosi Enes: “Aiša i Umm Sulejm su bile brze (uslužne), nosile su suđe za vodu na leđima, zatim napajale narod, i ponovo se vraćale i punile ga”. (Revahu Muslim, br. 1811) Prisustvo Aiše r.a. ovdje, a bila je u drugoj etapi svoga života, daje odgovor onima koji tvrde da je učešće u borbi i na bojištu bilo dozvoljeno samo starijim ženama u poodmaklim godinama, što nije tačno. Jer šta vrijede starice na ovakvim mjestima i u situacijama koje iziskuju i fizičku i psihičku snagu zajedno.

Imami Ahmed bilježi da je bilo šest žena muslimanki sa vojskom koja je opsijedala Hajber. Donosile su strijele, pripremale hranu, liječile ranjenike, skladale stihove, i tako pomagale na Božijem putu. Poslanik im je dodijelio dio od plijena. Tačno je da su žene nekih ashaba učestvovale u pojedinim bitkama i na bojnim poljima sa oružjem, kad bi im se ukazala prilika. Poznato je kako se jedne prilike borila Umm Ammare Nesiba bint K’ab, tako da je Poslanik s.a.v.s. za nju rekao: “Njen ugled je veći od ugleda tog i tog.”

Tako isto Umm Sulejm je uzela mač u bici na Hunejnu, sijekući svakog ko bi joj se prikučio.

Muslim bilježi od Enesa, njenog sina, da je Umm Sulejmu vidio njen muž, Ebu Talha, pa je rekao: “Božiji poslaniče, Umm Sulejm drži mač!” Poslanik s.a.v.s je upitao: “Šta to znači?” Ona je odgovorila: “Uzela sam ga, ako mi se približi ijedan mušrik da mu rasporim trbuh.” Poslanik s.a.v.s se na to nasmijao. (Revahu Muslim, br. 1809)

Buharija u svome sahihu posvećuje posebno poglavlje o ženama u ratnim pohodima i borbama.

Ali ambicija muslimanke u doba Poslanika s.a.v.s. i ashaba nije se zaustavila samo na učešću u borbama čija su ratišta bila blizu kao npr. Hajber i Hunejn. One su nastojale da zaplove morima, te da daju doprinos u oslobađanju udaljenih teritorija radi širenja islamske misije.

Buharija i Muslim u Sahihu bilježe od Enesa da je Božii Poslanik s.a.v.s. jednog dana boravio kod Umm Hiram bint Milhan, a ona je bila Enesova tetka, pa se, kada se probudio, nasmijao. Ona je upitala: “Zašto se smiješ Božiji poslaniče?” On je odgovorio: “Pokazani su mi ljudi iz moga Ummeta, borci na Allahovom putu koji plove morskom pučinom, kao kraljevi na prijestoljima ili poput kraljeva na prijestoljima.” Ona kaže da je rekla: “Božiji poslaniče, zamoli Allaha da me svrsta među njih, pa je on za nju molio. (Revahu Muslim, br. 1912) Umm Hiram je plovila morem u vrijeme Osmana r.a. sa svojim mužem Ubadetom bin Samitom na Kipar. Tamo je pala sa svoje jahaće životinje i umrla, pa je tamo ukopana kako navode biografi i historičari.

U društvenom životu žena je učestvovala pozivajući u dobro naređujući činjenje onoga što je dobro i zabranjujući činjenje zla, kao što Uzvišeni Allah kaže: “I vjernici i vjernice jedni drugima su prijatelji, naređuju dobro, a zabranjuju loše…” (Et-Tevbe, 71)

Od poznatih događaja je i onaj kada je jedna muslimanka odgovorila Omeru r.a., u džamiji, vezano za odredbu o mehru i njegovo javno priznanje ispravnosti njenog mišljenja. On je tada rekao: “Žena je u pravu, a Omer je pogriješio.” Ovo navodi Ibn Kesir u svom tumačenju sure En-Nisa i kaže da mu je sened dobar (hasen).

Omer r.a. je za vrijeme svoga hilafeta odredio kćerku Abdullaha el-Adevija za tržnog inspektora (muhtesiba).

Onaj ko poima Kur’an časni i njegov govor o ženi u raznim vremenima, ko promatra život poslanika i vjerovjesnika ne može naći one čelične ograde koje su postavili neki ljudi između muškarca i žene.

Također vidimo Musaa a.s. u punoj mladosti i snazi, da razgovara sa kćerkama starca, pita ih i one mu odgovaraju bez griješenja i neugodnosti. Ovim im pomaže ljubazno i čestito, a poslije toga jedna od njih donosi poziv od oca da Musa a.s. pođe sa njom njenom ocu. Zatim je jedna od njih predložila svome ocu da ga uzme u najam, pošto je u njemu otkrila povjerenje i snagu. U suri Kasas stoji: “A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. “Šta vi radite?” - upita on. “Mi ne napajamo dok čobani ne odu” - odgovoriše one - “a otac nam je veoma star.” I on im je napoji, a onda ode u hladovinu i reče: “Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!” I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: “Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!” I kad mu on dođe i kaza mu šta je doživio, on reče: “Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!’ “O oče moj,” - reče jedna od njih - “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” (Kasas, 23-26)

U slučaju Merjeme vidimo kako Zekerijja ulazi kod nje u hram i pita je o opskrbi koju kod nje nalazi: “Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. “Odakle ti ovo, o Merjema?” - on bi upitao, a ona bi odgovorila: “Od Allaha, Allah onoga koga hoće opskrbljuje bez muke.” (Imran, 37)

U kazivanju o kraljici od Sabe vidimo je kako sakuplja svoj narod radi savjeta u slučaju Sulejmana: “O velikaši” - reče ona - “savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!” “Mi smo vrlo jaki i hrabri” - rekoše oni - “a ti se pitaš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!” “Kad carevi osvoje neki grad” - reče ona - “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade. (En-Neml, 42-34)

Također je ona razgovarala sa Sulejmanom a.s., a i on je sa njom razgovarao: I kad ona dođe, bi joj rečeno: “Je li ovakav prijesto tvoj?” - “Kao da je on!” - uzviknu ona. “A nama je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani.” A da nije ispravno vjerovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allaha, klanjala, jer je ona narodu nevjerničkom pripadala. “Uđi u dvoranu!” - bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. “Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!” - reče on. - “Gospodaru moj,” - uzviknu ona - “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!” (En-Neml, 42-44)

Nemože se reći: “Ovo su raniji šerijati (propisi) koji nas ne obavezuju. Kur’an ih je spomenuo zarad upute, i opomene i pouke za one koji su pameću obdareni. Zato je ispravno reći: Šerijati koji su bili prije nas, a koji su navedeni u Kur’anu i sunnetu, i nas obavezuju ukoliko ih naš Šerijat nije dokinuo. Uzvišeni Allah kaže svom poslaniku: “Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov put.” (El-Enam, 90)

Zadržavanje žene u kući i njeno zadržavanje među četiri zida, odakle joj se ne dozvoljava da izađe, Kur’an je uzeo u jednoj etapi postepenog šerijatskog normiranja prije objave o sankciji za preljubu, kao određenu kaznu za onu muslimnaku koja učini preljubu. O ovome Uzvišeni kaže u suri En-Nisa: Kada neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četverica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umori ili dok im Allah ne nađe izlaz neki. (En-Nisa, 15)

Allah je za njih poslije odredio pravac kada je propisao kaznu, a to je određena šerijatska kazna koja se sastoji u bičevanju neoženjenog (neudate) što je Kur’anom propisano, a u kamenovanju oženjenog (udate) što je sunnetom određeno.

Kako bi logika Kur’ana i islama mogla dozvoliti da dosljedna i čestita muslimanka bude stalno zatvorena u kući?! Time bi je ona kaznila vječnom kaznom za grijeh koji ona nije počinila.

Zaključak:

Komuniciranje muškarca i žene samo po sebi nije zabranjeno, štoviše, dozvoljeno je i poželjno ako je u pitanju saradnja čiji je cilj plemenit, kao što je korisna nauka ili dobro djelo, ili koristan projekat, važna borba (džihad) ili nešto drugo što traži zajedničke napore suprotnih spolova i zahtjeva saradnju, međusobno pomaganje u planiranju, rukovođenju i realizaciji.

To nikako ne znači da se granice među njima brišu i zanemaruju šerijatska pravila kada se radi o bilo kakvom susretu između ove dvije strane, makar ljudi tvrdili da su čisti meleki i da se za njih i od njih nema bojazni, želeći da nam prenesu zapadne oblike sastanaka.

Obaveza pri tome je udruživanje u dobru, potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti u okviru granica koje je islam zacrtao. Evo nekih od njih:

1. Obaveznost ustezanja pogleda od suprotne strane, ne gledati bestidnosti, ne gledati sa strašću; ne zadržavati pogled na ženi, odnosno muškarcu, bez nužne potrebe. Uzvišeni Allah kaže: Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim. (En-Nur, 30-31)

2. Za ženu je obaveza da se oblači šerijatski, da pokrije tijelo osim lica i šaka, ni manje ni više. Uzvišeni Allah kaže: I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje. (En-Nur, 31)

Prenešeno je kao vjerodostojno od jednog broja da se ukras koji je otkriven odnosi na lice i ruke.

Uzvišeni Allah, objašnjavajući pojam sramežljivosti, kaže: “Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti” (El-Ahzab, 59) to jest ovaj izgled karakterizira čestitu, sramežljivu i ozbiljnu ženu u odnosu na koketnu i neobuzdanu. Čednu ženu niko neće izlagati neugodnostima jer njen izgled i ponašanje svakoga ko je gleda obavezuje na poštovanje.

3. Obaveza pridržavanja islamskih normi ponašanja u svemu a posebno u komunikaciji sa muškarcima:

a) U govoru: da on ne bude zavodljiv i uzbudljiv. Uzvišeni Allah kaže: Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite! (El-Ahzab, 32)

b) U hodu: Uzvišeni kaže: I neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. (En-Nur, 31)

c) Kada se kreće da se ne uvija i prelama (zavodnički, nap. prev.) kao one koje je hadis okarakterisao kao “One koje se previjaju kada hodaju.”, da ne čini ono što je svrstava u kategoriju onih koje se gizdaju gizdavošću džahilijeta, onog prvog ili kasnijeg.

4. Da odstrani sve mirise i parfeme koji uzbuđuju i zavode i ukrase koje treba da koristi u kući, a ne na ulici u susretu sa dugim muškarcima.

5. Opreznost da sa ženom ne ostaje muškarac ako sa njom nema bliskog rođaka (mahrem), vjerodostojni hadisi su to zabranili i Poslanik a.s. je rekao: “Treći je šejtan”, kao što ne mogu zajedno vatra i drvo, posebno ako je sa rođakom svoga muža. U vezi sa tim u hadisima se kaže: “Čuvaj se ulaska ženama”, a prisutni su upitali: “O Božiji poslaniče, da li i muževog rođaka!?” Reče Poslanik: “Mužev rođak je smrt!” ili on je uzrok propasti, jer je u prilici da dugo sjedi (sijeli), a u tome je velika opasnost.

6. Da susreti (muškarca i žene) budu u okviru obaveza i onoga što traži poslovnost, bez potezanja i proširivanja (na druge oblasti), što bi ženu odveli od njene ženstvene naravi, ili je izložilo ovakvim ili onakvim govorima, ili je odvelo od njenih svetih dužnosti u nadgledanju porodice i odgoju djece.

Allah upućuje na pravi put.